Mogao bih sada da nastavim u stilu Duška Radovića: “Kakav Todor, strašan Todor!” Ali ovaj vrsni muzičar nije bio strašan već jedinstven.
Todor Nikolić, subotički violinista, po mnogima šef jednog od najboljih tamburaških orkestara severno od Beograda, jedinstven je po kako je on to nazivao “petoj žici” (na violini su četiri), kojom je koliko se sećam u kafanama izvodio neke od instrumentala, za koje ne znam da li ih je samo čuo ili možda sam komponovao. Bez nota, onako, na sluh.
Setio sam se ovih dana te priče, jer se provlačila reklama za koncert Zorana Kalezića, koji je uz Mirka Rondovića pevao pljevaljske tamburaše, pesmu oko koje sam se sa Todorom godinama sporio.
Naime, kao svaki kafanski svirač, on je pevao kako je naučio, čuo, a ne po tekstu. Tako su pljevaljski tamburaši, pre nego sviraju pesme tužne, bili pevaljski. Ne znam da li je tako danas, Todora nisam video bar 15 godina od kako je tata otišao sa ovog sveta.
A bili su drugari. Toliko da kada se u kafani čuje hajde Tošo Šacinu (samo ga je Todor tako zvao) pesmu, odmah kreće “Odakle si sele” što je vezivalo za mamu mi Slavicu i njeno rodno Ribare kod Jagodine.
Setih se dok ovo pišem, dva detalja, koja će vam opisati i Todora i mog Šandora. Za neki od jubilarnih rođendana, za koje inače nije previše mario (kažu da sam po tome na njega), tata je rešio da napravi večeru za drugare. Mama je, želela da za tu priliku kupi cipele, što nije uspela, ali se sećam da su po povratku iz kafane, dok se priča o slavlju svi, a mama najviše, komentarisali kako će od bakšiša Todor ženi kupiti cipele i bundu! Takav beše ćale moj!
Drugi događaj, koji iz mnogo razloga, a najviše zbog onih kojih više nema ili ih ne viđam, nikada neću zaboraviti, zbio se nekoliko dana pre mog punoletstva. Vraćao sam se kući posle razgovora sa košarkaškim trenerom Slobodanom Lukićem i prolazeći pored kafane Lord, koju je držao tatin drug Stevo Bunjevac (inače, otac Alena i Saše, mojih drugara iz detinjstva), zatekao tatine drugare kako sede na terasi. Prošao sam, mahnuo, kada je Čeda ustao uhvatio mi biciklu, a Zoran Vlahović rekao:
“Uhapšen si, zovi onog tvog, da dođe po tebe!”
Nemam kud, tek što sam shvatio, ispred mene se stvorila flaša puna novca, što je značilo da treba da kažem pesmu, koja se svira. Prve se ne sećam, ali ta je flaša ispred mene stajala dobra dva sata, kao i mnogo puta ranije, jer je Todor verovao da ako oni ne znaju, ja sigurno znam tekst pesme, pa mogu da sufliram.
Nekoliko dana kasnije, svi smo bili na istom mestu. Slavili moj 18. rođendan. Orkestar je bio tu, alli se Todor nije pojavio, što je značilo i kraj prijateljstva ovog vrsnog muzičara i mog ćaleta, koji je nažalost trajao sve dok tata s početka 2001. nije umro.
Ne znam šta je sa Todorom. Možda ni on više ne hoda ovim svetom, ali znam da korišćenje pete žice na violini nisam video nikada više.
Leave a Reply